UNIQA
Asseco SEE
DTD Ribarstvo

Nike
Myrtha Pools
Keel
Malmsten
Puls kardiolo�ki centar
Master Physical


RTS

Julius Meinl

Doncafe
26.09.2009 12:52 Starost: 15 yrs

Kategorija: Ličnosti i razgovori

POLITIKA: Intervju sa Veliborom Sovrovićem (Ivan Cvetković)

Zlato sa Svetskog prvenstva u Rimu je, naizgled, samo jedan u nizu uspeha našeg vaterpola. Meč‘utim, ono se mnogo razlikuje od prethodnih. Niti je to reprezentacija koja je sastavljana od najboljih vaterpolista od Jadrana do Dunava, niti je to bio tim već vič‘en s medaljom.
Ipak, Srbija se upisala meč‘u svetske prvake. A kakva plovidba predstoji našem vaterpolo brodu najbolje zna njegov kapetan – predsednik Vaterpolo saveza Srbije Velibor Sovrović.

Olimpijsko zlato 2012. biće naše?
Proračun Engleza kao domaćina kaže da će olimpijska medalja 2012. koštati 120.000 funti po čoveku. Kad se to prevede na vaterpolo brojke to znači da samo za pripreme A selekcije do Igara u Londonu treba 1.560.000 funti, to jest oko dva miliona evra.

Može li naš Vaterpolo savez da nač‘e tolike pare?
Našem vaterpolu je isto toliko para potrebno i za mlač‘e selekcije, pa bi nam, dakle, u naredne tri godine trebalo šest miliona evra. Samo put i smeštaj na Svetskom prvenstvu u Rimu nam je odneo 85.000 evra. Evo, sada je Evropsko juniorsko prvenstvo u Grčkoj. To nas košta 26.000 evra, a otprilike toliko je bilo i za Svetsko juniorsko prvenstvo u Š ibeniku. Juniorke su učestvovale na šampionatu Evrope u Italiji – izdaci su 24.000 evra. Za život saveza, a tu su plate selektora i trenera, koordinatora, zaposlenih, neizbežni režijski troškovi, mesečno ode 30.000. A ove godine na raspolaganju imamo nešto više od 700.000 evra.

Da li je rimsko zlato nešto popravilo?
Tek kad nam se dogodi uspeh onda, posle velikog slavlja na ulicama, pomislimo da uopšte postoji reprezentativni sport. Ali i to traje tri dana. Nas košta čak i pomoć koju dobijemo. Država kaže: svaki sportista za svetsku medalju dobiće 30.000 evra. Ali, na taj novac savez plaća porez, a mora da nagradi i ceo stručni štab. Tako da nam uspesi donose i dodatne finansijske glavobolje. Ali, samo neka bude medalja...

Ima li nam spasa?
Dolazi jako teška godina za ceo srpski sport, naročito po pitanju finansiranja. Kompanije, pre svega javna preduzeća, imaju probleme u poslovanju, pa time i vrlo malo želje da pomognu sportu. Pored toga, republički budžet za sport je iz godine u godinu sve tanji i tanji. U takvoj situaciji mora da se obezbedi neka finansijska baza preko „malih” sponzora, da se pokuša u lokalnim sredinama. I, naravno, da se dobro radi s mlač‘im selekcijama, koje su ove godine postigle dobre rezultate.

A država?
Država bi, u saradnji sa savezima, trebalo da odredi koliko košta medalja sa olimpijskih igara, svetskog i evropskog prvenstva i da se taj novac uloži. Kada bi nam država odobrila sredstva za rad reprezentacije lako bismo se snašli za termine u sportskim centrima i to na svim nivoima rada tokom godine – od kadeta do seniora.

Kako objašnjavate da je Italija u krizi, a ima pare?
Oni su, verovatno, zaključili da ne moraju da rade, nego mogu kupovinom sve da postignu. Takav pristup nigde, gledano na duže, nije dao dobre rezultate. Evo slučaj Reka. Jedan bogat čovek može da kupi sve najbolje igrače na svetu, ali ne mora da postigne željeni rezultat. Eto, Primorac je evropski prvak. Problem je i što FINA i LEN dozvoljavaju da državljanstvo može da se promeni za godinu dana. To ne doprinosi razvoju vaterpola. Recimo, neki bogati Ukrajinac može da kupi 15 igrača, koji jednu godinu neće igrati u njihovim domaćem prvenstvu, ali će igrati u evropskim klupskim takmičenjima. Imaće najbolji tim, koji će biti jevtiniji od bilo kog fudbalskog, a ako prime i državljanstvo mogu da osvoje olimpijsko zlato u Londonu.

Kakvo je realno rešenje za naš vaterpolo u ovakvim uslovima?
Savez, pre svega, mora da brine brigu o reprezentaciji, a klubovima pomaže u skladu s mogućnostima i, naravno, ravnomerno, jer je i napravljen kao udruženje klubova koji se takmiče. Oslobač‘a ih od taksi za delegate i sudije, participira kod prevoza i pomaže kod svih meč‘unarodnih obaveza. Š to se tiče konkurencije u Partizanu je izuzetna koncentracija kvaliteta i trenutno svi igrači koji nešto vrede u srpskom vaterpolu su u njemu. Vojvodina je, meč‘utim, s nekoliko izvanrednih igrača poslednjih godina pokazala da Beograd nije bogomdan u vaterpolu. Meč‘utim, nije dobro da se sve svodi na samo dva kluba. Š to lokalne sredine budu jače to će biti jači i njihovi klubovi, a onda će imati interes da zadrže igrače u svojim sredinama. Partizan drži i primat u stručnom radu, pa je i to jedan od razloga zašto igrači žele da mu pristupe. Možda je rešenje da se ponovo formira vaterpolo klub u Sportskom društvu Crvena zvezda pri Sportskom centru „11. april”, da se ojačaju klubovi u Zrenjaninu, Kikindi, Nišu, u gradovima koji imaju dobre bazene, da se, možda, iskoristi hotelski bazen u Obrenovcu i da se u svim tim sredinama radi na pravi način. Interliga sa još dva naša kluba mogla bi da poveća kvalitet vaterpola u Srbiji, a srpska liga bi onda poslužila da pomogne mlač‘im igračima da se razvijaju.

Od kada ste na čelu saveza okolnosti su se promenile iz korena. Kako se to odrazilo na reprezentaciju?
Reprezentacija SCG iz 2005. je imala kvalitetne pojedince za više od jedne postave i u Montrealu je osvojila zlato na „suvi kvalitet”. Kasnije godine su donele reprezentaciju s dobrim pojedincima, ali su odnosi u njoj bili donekle poremećeni. Igrači su bili podeljeni u dva klana, a imali su i svoje mišljenje i o stručnom radu, što je, u neku ruku eskaliralo kada su tražili da Nenad Manojlović ne bude više uključen u rad s prvom ekipom. Ni odnosi s Dejanom Udovičićem  prošle godine, dakle u vreme Evropskog prvenstva u Malagi i Olimpijskih igara u Pekingu, nisu bili dobri. Ta generacija je vukla tragove neosvojenog zlata na Olimpijskim igrama u Atini. I kada je došlo do toga da nismo bili u prilici da osvojimo zlato u Pekingu bilo je normalno da doč‘e do onoga do čega je došlo. Vaterpolo savez Srbije ne sme da beži od istine ma kakva ona bila, ako želi da razvija vaterpolo i bude čvrsta i odgovorna organizacija.
A kakva je „rimska generacija”?
Sadašnja generacija ima u svom timu nekoliko izvanrednih vodonoša iz prethodne, tu pre svega mislim na Udovičića, Filipovića i Prlainovića. Oni su u Rimu iskoristili priliku da pokažu svoju igračku vrednost, a da budu i izvanredan tim. U ovoj reprezentaciji je toliko duha i želje za uspehom da će to sigurno da je krasi i narednih godina.

Odnosi u našem vaterpolu?
U mom predsednikovanju prošao sam kroz mnogo teških stvari: s Crnom Gorom ili bez nje na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2006, neuspeh na Svetskom prvenstvu u Melburnu 2007, uspesi u Malagi i Pekingu prošle godine, koji je, meč‘utim, javnost proglasila za neuspeh, preko velikih finansijskih teškoća u ovoj godini i problema u organizaciji rada u sportu i takmičenju, pa do slave koju je donela titula svetskog prvaka u Rimu. Izazovi su veliki: da doč‘e do konsolidacije, da se nastavi kontinuitet uspeha i da stvorim dobar ambijent za svog naslednika na mestu predsednika. U vaterpolo sam ušao kao čovek koji ga nije poznavao iznutra, ali koji voli sport. Možda bi bilo bolje da su ga vodili ljudi iz ovog sporta. Oni bi bolje poznavali odnose u njemu za koje je meni trebalo vreme da ih upoznam i još ih upoznajem. Smatram da odnosi nisu nimalo laki i da nisu onoliko dobri koliko su dobri rezultati koje postižemo. Ukratko, ni „težih” ljudi, ni uspešnijeg sporta.

Ivan Cvetković