UNIQA
Asseco SEE
DTD Ribarstvo

Nike
Myrtha Pools
Keel
Malmsten
Puls kardiolo�ki centar
Master Physical


RTS

Julius Meinl

Doncafe
27.10.2008 14:51 Starost: 15 yrs

Kategorija: Reprezentacija, Ostale vesti

"Politika": Sećanje na Meksiko 1968

List "Poltika" objavio je u današnjem broju a preeneo ga je i "Sportski Žurnal" tekst Ivana Cvetkovića posvećen prvom olimpijskom zlatu Jugoslavije u vaterpolu. Tim povodom su članovi zlatne generacije Djordje Perišić, Dejan Dabović i Uroš Marović posetili grobove Mirka Sandića i Zorana Jankovića i položili cveće. Tekst prenosimo u celini

čŒetrdeset godina od prvog zlata naših vaterpolista


Na Olimpijskim igrama u Sijudad Meksiku naša reprezentacija se konačno domogla najsjajnije medalje. – Sećanja čorč‘a Perišića, tadašnjeg nezamenljivog člana prve postave, na trijumfalan pohod na vaterpolo Olimp


Danas se navršava 40 godina od kako je naša reprezentacija osvojila prvo zlato. Bilo je to ni manje ni više, nego na olimpijskim igrama.
Da bi se popeli na vaterpolo Olimp naši igrači su morali da prolaze i kroz iglene uši. U prvoj utakmici na olimpijskom turniru u glavnom gradu Meksika bilo je lako – 13:2 protiv Ujedinjene Arapske Republike (UAR). Meč‘utim, već druga prepreka je bila problem – 4:4 protiv Istočne Nemačke. Potom je bilo 9:0 protiv nedoraslog domaćina, pa 7:4 protiv Holandije i onda poraz od Italije s 5:4, posle koga je naša sudbina zavisila od drugih.
Na sreću, Italija je pobedila i Istočnu Nemačku, pa je počela trka za golovima. Jugoslavija je savladala Grčku s 11:1, a u poslednjem kolu Japan sa 17:2 i zahvaljujući boljoj gol-razlici od Nemaca (naša 65-18, njihova 66-22) ušla u polufinale.
Na putu za finale su se isprečili Mač‘ari, koji su i tada, i pre toga, a i sada naš najveći rival. Pobedili smo ih s 8:6, pri čemu smo pet golova primili iz penala, koji su se tada pucali s četiri metra i dosuč‘ivali posle tri kaznena poena, to jest prekršaja, svejedno gde su napravljeni.
U finalu je potopljen Sovjetski Savez tek na produžetke s 13:11. Protivnički tim je sve golove dao iz – četveraca, a naš devet. U polufinalu i finalu se kao nepogrešivi izvoč‘ač najstrože kazne u prelomnim trenucima proslavio Uroš Marović.
– Kada je u prvom produžetku protiv Rusa dosuč‘en četverac za nas pitao sam Marovića, koji je zaplivao da ga izvede, zna li gde će. Odgovorio mi je: „Naravno. Kroz glavu”, – seća se kako je ostvaren istorijski uspeh čorč‘e Perišić, jedan od naših nezamenljivih reprezentativaca iz tog doba. – Na početku utakmice ja sam iz penala pogodio prečku. Bio sam zadužen da izvodim prvi četverac za nas. Uvek sam pucao u golmanov donji levi ugao, jer sam dešnjak i to je bio najkraći put da lopta uč‘e u mrežu. Pošto sam šutirao sa iskokom iz vode primetio sam da je golman Guljajev krenuo tamo gde sam hteo da pošaljem loptu, pa sam promenio stranu i pogrešio. Lopta se odbila čak do centra, Rusi su krenuli u protivnapad, ali je, na sreću, naš golman Stipanić odbranio. Igra je krenula svojim tokom i nisam imao vremena da razmišljam o svom neiskorišćenom penalu.
Pre toga je sovjetski reprezentativac Skok iskoristio penal. Izjednačio je Zoran Janković, koji je potom iz penala pogodio stativu, a odbijenu loptu je tamo gde joj je mesto poslao Mirko Sandić (2:1). Sa dva gola iz penala Barkalov je omogućio SSSR da prvu četvrtinu reši u svoju korist s 3:2.
Na početku druge je Sandić izjednačio, a potom nam pogotkom iz četverca vratio prednost (4:3). Sa četiri metra su uspešni bili i Skok, Bonačić (5:4) i Barkalov (5:5).
Kapiten Trumbić nam je pogotkom iz igre vratio voč‘stvo, Stipanić je odbranio penal Š idlovskom, a onda je Marović počeo da izrasta u junaka finala. Povećao je naše primućstvo na 7:5 i od tad, pa do kraja meča golovi su padali samo iz četveraca. Barkalov je opet bio nepogrešiv (7:6), pa je Marović ponovo pokazao da je odličan izvoč‘ač penala (8:6), ali ne i Poljak, koji je propustio priliku da poveća našu prednost na tri gola razlike.
U poslednjoj četvrtini je Stipanić odbranio četverac, potom je Marović ponovo bio precizan (9:6), a parirao mu je Skok sa dva pogotka. Bonačić je povećao na 10:8, ali naredni penal nije iskoristio. Barkalov jeste, potom se Bonačić popravio (11:9), a onda je na scenu ponovo stupio Barkalov. Smanjio je na 11:10, a ruka mu nije zadrhtala ni četiri sekunda pre kraja, pa je iznudio produžetke (11:11).
– Rusi su izjednačili na naivno dosuč‘enu „pimpinelu”, kako smo zvali prekršaje koji su se brojali za penale. Sudija Fuks iz Belgije se uhvatio za glavu kada ju je dosudio, jer izgleda nije znao da je to treća i – penal, – ispričao je Perišić. – U produžecima od dva puta po tri minuta Rusi su imali loptu, možda, desetak sekundi. Tada nije bilo ograničeno vreme za držanje lopte, nego je bilo važno da se vodi takozvani aktivni napad, to jest da se pokaže želja da se da gol. Mi smo imali odličnog plivača na loptu Lopatnog i to smo iskoristili.
Zlato nam je doneo Uroš Marović sa dva iskorišćena penala u prvom produžetku. Posle tri srebra na olimpijskim igrama (1952, 1956. i 1964) mašta se zbila, san je dosanjan.
– Dve godine smo se uigravali i u Meksiko smo otišli uvereni u trijumf. Naš savezni kapiten Sajfert je govorio da svi igraju tik-tak, a mi ćemo da igramo tak-tik. Na ispraćaju, na beogradskom aerodromu, bilo je mnogo predstavnika štampe i svako od nas je imao priliku da nešto kaže. Golman Stipanić je izjavio da ćemo u polufinale da uč‘emo na gol-razliku i da se vratimo sa zlatom. On je bio čudo za branjenje penala. Protiv Japana, kad nam je trebala pobeda sa najmanje 13 golova razlike, odbranio je četverac neposredno pošto smo poveli s 15:2 čime smo stekli tu neophodnu prednost, – kaže Perišić. – Mi smo u odbrani podelili igralište na tri dela i svako od nas, a Trumbić, Bonačić i ja smo bili visoki gotovo dva metra, krakati, čuvao je svoje polje. U to vreme su za četverce češće bili krivi napadači od bekova. Oni koji su igrali u odbrani su s mnogo pažnje motrili na igrače koje čuvaju, dok su napadači bili dosta neodgovorni. Na primer, protivnik krenu u protivnapad, oni ga povuku i naprave „pimpinelu”.
Možda ključna utakmica na pohodu ka olimpijskom zlatu bila je u polufinalu protiv Mač‘ara. Perišić je ovako opisuje:
– Janković ih je rasturio i psihički, i fizički, i mentalno, prosto ih je mleo u napadu. Ne znam zašto, ali njihov selektor Kalman Marković, nekada čuveni igrač, odredio je da ga čuva Sivoš. Sa svojih dva i deset nije mogao ništa protiv Jankovića, koji je bio mnogo niži, pa sami tim i okretniji, pokretljiviji, veštiji, brži... Posle tri četvrtine u kojima je potpuno slomio Sivoša Janković se potpuno istrošio, pa je to rekao Sajfertu, koji mu je dozvolio da ode u svlačionicu. Iako je u tom trenutku bilo 5:4 za Mač‘are utakmica je bila rešena, jer više nisu mogli da se oporave. 
Uoči finala je mač‘arski selektor Marković posetio naše igrače i poželeo im da pobede, mada ne bi bilo pogrešno da se kaže i da je to zatražio ili zamolio. Tada je, kako navodi Perišić, kazao:
– Sudaraju se, biće oči u oči, dva načina igre – snažni ruski i vispreni jugoslovenski. Za spas vaterpola i svega što vaterpolo krasi vi morate da pobedite.


Ivan Cvetković


ANTRFILE

Prva naša zlatna generacija

Zlatnu olimpijsku medalju u Sijudad Meksiku 1968. su osvojili:
Karlo Stipanić (Mladost, Zagreb),
Ivo Trumbić (Mladost, 7 golova)
Ozren Bonačić (Mladost, 6),
Uroš Marović (Partizan, Beograd, 10),
Ronald Lopatni (Medveščak, Zagreb, 4),
Zoran Janković (Partizan, 22)
Miroslav Poljak (Mladost, 13)
Dejan Dabović (Partizan, 1)
čorč‘e Perišić (Partizan, 6),
Mirko Sandić (Partizan, 17) i
Zdravko Hebel (Mladost).